Dođe trenutak kada te upravljanje spojnim materijalom toliko izjeda da imaš osjećaj kako na sastancima radiš samo jedno: odbijaš udarce kolega — „plan bismo sigurno ispunili (i uzeli bonuse) da nije tog nereda u nabavi spojnog materijala. Kad imamo vijke tipa X od dobavljača A, nedostaju nam drugi vijci od drugog dobavljača. Sastaviti cijeli projekt je super, ali bez vijaka smo nigdje.”

Potrošnju smo lijepo izračunali iz nacrta, jednako lijepo zatražili ponude i pustili u natjecanje svaku stavku i svakog dobavljača — točno prema zahtjevima i točno prema planu. Na tome rade naši najbolji ljudi — a i dalje ne radi. Ne znam gdje je kvaka; možda si kolege samo izmišljaju izgovore da pokriju vlastite probleme.

Unajmili smo studente da prebroje svaku pristiglu isporuku spojnog materijala — precizno po tipu i količini — i da sve unose u sustav. Mravlji posao, kao branje ribizla, ali svi su htjeli potpunu točnost. Barem smo tada u sustavu imali pregled onoga što nemamo (a proizvodnja je baš to stalno tražila) — samo što su dobavljači željeli fakturirati i ono što nisu isporučili.
Samo čekaš dan kada će te direktor pozvati na razgovor o vijcima i o tome zašto — dovraga — tvornica stoji zbog takve banalnosti.

Uštede, međutim, imamo — i to dokazive. Sve smo preračunali i znamo to potkrijepiti. Povrh toga postojala je jedna posebna stavka koju smo morali dovući čak iz Švedske.

Dakle sada: smiriti se, duboko udahnuti i pogledati kako to riješiti prije nego što direktor odluči na čelo nabave posjesti nekoga „sposobnijeg”.

Prvo idemo pogledati kako susjedi rješavaju spojni materijal — nema potrebe izmišljati kotač. Uvidjet ćemo da je to standardni zadatak i da nema razloga na svakom sastanku patiti zbog vijaka.

Zatim ćemo bez histerije na upravnom sastanku predstaviti projekt — ovako ćemo upravljati spojnim materijalom (koristi i rizici, vremenski plan, prekretnice i zadaci). Naravno, projekt će imati protivnike — zašto ovako, zašto onako i „poslije rata smo to radili drukčije i sve je funkcioniralo, za razliku od danas.” Takav je život.

A onda — sveta jednostavnosti — raspisat ćemo natječaj za spojni materijal: najvjerojatnije za sve tipove koje koristimo, izlicitirat ćemo cjelokupnu godišnju potrošnju i tražiti jednog dobavljača. Najbolje putem e-aukcije; to nam donosi još jednu važnu stvar: idealnog dobavljača. Ostalo znate: s pobjednikom ćemo razgovarati normalno, ljudski — ali prije svega ćemo zahtijevati da isporučuje, i to stabilno. Neka dohranjuje vijke izravno u male kante na liniji, na mjestu uporabe, i neka pazi na donju granicu (nešto poput kanbana). I to je to.

Kako ćemo to kontrolirati? Jednostavno. Potrošnju poznajemo i možemo provoditi kontrolna vaganja (ako se ne krade — a ne bi smjelo). Toliko je jednostavno. Što vam je sljedeće na redu?

PS: I ne zaboravimo se na sastanku pohvaliti kako smo to lijepo odradili — po načelu: KOMUNICIRAJ SVAKO POBOLJŠANJE!